Priča bolesnice izliječene od Hodgkinovog limfoma

Volim mjesec lipanj, pogotovo kad blagdani padnu na četvrtak i petak pa ja kao i svi ostali Hrvati spojim to u „hrvatski tjedan“ i pobjegnem malo na more. Ništa drugačije nije bilo i tog lipnja 2017. godine. Vratila se sa kratkog odmora u Novalji i nastavila marljivo raditi na započetom, za mene tad, vrlo važnom poslovnom projektu. Bez obzira na kraći odmor, bila sam izuzetno umorna, ali sav taj umor sam pripisivala „stresu“ i brojnim obvezama koje sam svakodnevno odrađivala. Mjesecima sam se borila sa nekom alergijom po rukama, koja mi se na moru samo dodatno pojačala, ali nisam se pretjerano uzbuđivala. U zadnjih par mjeseci udebljala sam se par kilograma i nisam bila pretjerano sretna zbog toga, ali i za to sam našla opravdanje: puno sjedim, a zadnjih godinu dana nište ne treniram, jer jednostavno ne stignem. Osim toga, bliži mi se četrdeseta i vjerojatno metabolizam usporava.

Kako god bilo, nište me nije pretjerano zabrinjavalo, jer te godine, moja najbolja prijateljica i ja spremale smo se na veliko putovanje: sve je već bilo uplaćeno, viza odobrena i nas dvije u niskom startu za odlazak u Ameriku. Moje prvo američko putovanje trebalo je započeti na Floridi i jako sam se veselila.

Tog dana bila sam u uredu i pripremala sam se za jedan važan sastanak. Sjećam se kao da je bilo jučer. Puna adrenalina, skupljam papire sa stola i preko ramena mi padne moja duga kosa. Rukom pomičem kosu i osjetim kvrgu na vratu. Čekaj, ovo je nešto čudno. Odem do ogledala, ispravim se i jasno vidim kvržicu veličine oraha. Diram, ne boli. Baš čudno mislim, sigurno je štitnjača i zato sam se i udebljala. Naravno, za sve nađem opravdanje koje je meni tada smisleno i prihvatljivo iako nemam nikakve medicinske podloge niti ja bilo šta znam o toj temi. Osim toga sestra mi se liječila od Hodgkinovog limfoma 7 godina ranije i prije nego su joj dijagnosticirali bolest baš je jako smršavila. Ali kako to obično bude ipak odlazim na Merkur pod pritiskom obitelji i to čisto da se otkloni bilo kakva sumnja. Dolazim na pregled i odmah me šalju na vađenje krivi i ultrazvuk te punkciju. Ni u jednom trenutku i dalje ne pomišljam na bolest i maksimalno sam angažirana oko svog projekta i očekivanja godišnjeg odmora na Floridi. Za par dana dolazi nalaz i nije dobar. Pa kaj sad, mislim i prije se znalo događati da nalaz nije dobar, a pata histološki bude ok. Ne znam da li mi je ti itko ikad rekao, ali takva informacija mi je bila skroz prihvatljiva.

Kroz par dana dolazim u bolnicu na vađenje čvora zbog pata histološkog nalaza. Za tjedan dana biti će nalazi i biti će sve ok. Malo mi je nezgodna ta lokalna anestezija, neću moći ništa raditi danas, ali sutra sam ponovno u uredu i sve ide po planu. Nakon tjedan dana dolazim vaditi konce, ali nalaz nije gotov, pa će mi doktorica javiti kasnije. Sve odlično, jurim do ureda imam hrpu posla za završiti. Rješavam dio po dio sve ide po planu, projekt se uspješno kotrlja i baš sam nekako zadovoljna. Radim u dobroj kompaniji, imam krasan ured, sav u staklu, pa kako bi nekom moglo biti teško raditi u tako lijepim uvjetima. Zvoni telefon; nalaz je gotov; potvrđen Hodgkinov limfom i moram odmah krenuti s liječenjem. Poklapam slušalicu bez ikakve reakcije i u taj tren mi u ured ulazi jako drag kolega. Tek tada sam se slomila: samo kroz suze kažem potvrđen mi je limfom, moram na pet scan i krećem sa kemoterapijom.

Ne znam da li se mogu sjetiti osjećaja, vjerojatno je bio prazan, ali ni u jednom trenutku nisam bila očajna. Sama sebi sam rekla, ok, kaj je tu je, ajmo sad realno razmisliti. Dijagnoza koju si dobila nije sjajna, ali nije ni očajna. Postoji vrlo visoka šansa za kompletno izlječenje, a sve ostalo je Božja volja. Ja moram dati sve od sebe da slušam sve što mi liječnici kažu, a Bože ti znaš koji plan imaš za mene i daj mi snage da izdržim sve što si stavio pred mene.

Ne moram ni napominjati da je Amerika otpala, sva sreća uplatila sam putno osiguranje pa su mi novac vratili.

Početkom kolovoza krenula sam sa prvom kemoterapijom i iskreno nije baš neka senzacija. Sjećam se jednog od četiri lijeka kojeg sam primala, od samog trenutak kad su mi ga priključili u venu borila sam se sa užasnim osjećajem mučnine. Drugi dan sam dobila temperaturu i osjećala sam se užasno, psihički i fizički bila sam down, ali nakon dva dana bila sam ok i vratila sam se u ponedjeljak u ured kao da ništa nije bilo. Posao me držao, vukao me naprijed i imala sam snažnu podršku obitelji, prijatelja, poslodavca, kolega na poslu…

Odbijala sam ošišati svoju dugu plavu kosu, ali nakon druge kemoterapije nije joj bilo više spasa i bio je to novi šok za mene, jer je jednostavno padala u pramenovima. Ujutro se probudiš, a na jastuku sve puno kose oko tebe. Tada sam odlučila ošišati se skroz na kratko i sama sebi rekla: to je samo kosa, narasti će ponovno. Poslije druge kemoterapije više nisam mogla dolaziti u ured. Leukociti su mi pali i okolina je postala opasna za mene. Zahvaljujući mom tadašnjem Poslodavcu, omogućeno mi je da radim od doma i to kako hoću, koliko hoću, ovisno kako se osjećam. To mi je bilo jako važno.

Nakon svake slijedeće kemoterapije osjećala sam se sve lošije. Nuspojave su bile sve agresivnije, tijelo je bilo sve slabije i puno duže sam se oporavljala. Između zadnje i predzadnje kemoterapije više nije bio ni jedan dan da sam se dobro osjećala. Ubijale su me mučnine, jake glavobolje i kostobolja. Mislila sam da nikad više neću nositi visoke pete. No bez obzira ne sve tegobe, ni jedan dan nisam cijeli provela u krevetu: svako jutro sam se ustala iz kreveta, obukla trenirku i gotovo svaki dan šetala od 1 km do 7 km ovisno koliko mi je tijelo dozvoljavalo.

Slušala sam upute svoje liječnice, pazila da jedem zdravo i raznoliko ( voće, povrće, riba, meso ) u količinama koliko sam mogla i kad mi je odgovaralo. Pasala mi je limunda sa đumbirom ( odlično ublažava mučninu ) i naravno slanina za podizanje leukocita kako bi mogla primiti kemoterapiju bez odgode.

Zadnje dvije kemoterapije primila sam sa po tjedan dana odgode, jer su mi leukociti jednostavno bili pre niski. Tijelo mi je bilo iscrpljeno psihički i fizički i doista moram priznati taj zadnji mjesec mi je bio pakleni. Iskreno priznam da uz svu svoju snagu i pozitivnu energiju da mi je netko rekao da moram primiti još samo jednu kemoterapiju ne znam kako bi to izgurala. Stvarno nije lako, ali nije ne izvedivo. Bog nam daje kušnje, ali brine o nama. Daje nam snagu kad je najteže.

Bez obzira koliko nije jednostavno suočiti se takvom dijagnozom, ali ono što mogu svakom budućem pacijentu reći: ne boj se, možeš ti to, baš kao što sam i ja mogla.

Dva mjeseca kasnije odradila sam PET CT koji je bio dobar i vratila se u ured i nastavila živjeti kao da nikada ništa nije bilo.

Da li se bojim da će se vratiti bolest: da, ponekad se bojim, ali trudim se ne misliti o tome. Prošlost neka ostane u prošlosti, ja okrećem život budućnosti i neka bude Božja volja, jer On ionako zna što je najbolje za mene. Moje liječenje završilo je prije četiri pune godine, ja živim život punim plućima, radim na managerskoj poziciji i trudim se biti sretna. Jer nemojte zaboraviti, sreća je stanje duha. I svako jutro kad se probudimo upravo mi biramo kakvog ćemo raspoloženja biti. A ja znam da je najvažnije biti zdrav, a onda ti je samo nebo granica.

Posebno sam zahvalna svoj prekrasnoj doktorici Ingi Mandac Smoljanović:

Inga možda moja bolest nije najbolja stvar koja mi se dogodila u životu, ali upoznati Vas i družiti se sa Vama u tom periodu sigurno me na milion načina oplemenilo kao osobu. Hvala Vam još jednom na svemu!