Moja priča - Hodgkinov limfom

„Ps 23:4

Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.

Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“

Da nije bilo vjere ne bi bila danas gdje jesam.

Volim, radim, živim naizgled normalan život, majka, supruga, samozaposlena. U pozadini borba za život. Iako u mojim očima to ni danas nema neku težinu, jer sam to odradila s osmijehom na licu.

ž

Bio je to jedan dan u svibnju 2018. Na vratu oteklina nakon mjeseci bola u desnoj ruci i to samo noću. U međuvremenu odradila pregled kod doktorice opće prakse koja reče da je to zato jer puno radim. Pa RTG snimak koji je bio uredan. Ali ta oteklina je bila nešto novo. Otišla sam na UZV vrata, doktor me hitno šalje specijalistu, kaže kolegica vas već čeka u KBC Split, požurite. Ništa mi nije rekao, ali svojim potezom me srušio s nogu. Tih par sati dok sam čekala taj pregled je bila vječnost prelivena mojim suzama. Specijalist kaže ma to je samo limfom, ništa strašno. Kad dođu nalazi punkcije čvora bit ćemo sigurni. Otišla sam kući, svojoj djeci, u šoku. Ništa nisam guglala, samo sam čekala. Dan, dva, tri… Tjedan, dva, tri… Napokon stiže nalaz da nisu sigurni u punkciju, da je limfom ili rak pluća, trebalo bi opet punktirati. Na tu informaciju sam odlučila potražiti drugo mišljenje, ništa strašno.

Sve nedoumice su riješene u kratkom roku u KB Merkur. Učinjene pretrage i ekstrakcija čvora. Stigli nalazi, Hodgkinov limfom. Određena kemoterapija, 6 ciklusa eBEACOPP. Drugi put da plačem, ne želim kemo, ne želim ostati bez kose. Ali tu su suprug i djeca, imam se zbog čega boriti. Zbog djece i posla odlučila sam terapiju primati u KBC Split. Prvi dan dolaska, kosa do dna leđa, duga, crna. Ekipa u sobi dobra, medicinske sestre jako ljubazne, doktori i ne baš, stalno netko upire prstom, eno nje, ona se operirala u Zagrebu. Zanemarujem kritike, otvaram laptop, ja moram raditi. Drugi dan dolazi terapija. Boce i boce infuzije s lijekovima, lagano teče, kap po kap, a ja se držim, ne dam se. Treći dan isti protokol. Ja se trudim, ali ne mogu zaustaviti muku. Povraćam po podu i sama kupim, jer ne želim biti nikom na teret. Mene ne boli i ja mogu sve. Nikom ništa ne govorim, samo trpim. Četvrti dan mi je bolje, idem kući, čeka me sin od 7 godina i kćer od 10 mjeseci. Ne mogu biti s njima dok ne izmokrim terapiju, kažu nije dobro, u redu, sve ćemo podnijeti. Nakon tjedan dana opet smo zajedno. Osmi dan ponovno terapija u dnevnoj bolnici, deveti dan opet. Naravno da idem raditi pa mene ništa ne boli.

21. dan dolazim na drugu kemoterapiju obrijane glave, moja griva se nije mogla spasiti. Od svih nuspojava koje sam imala to mi je bilo najteže. Perika je bila lijepa, poznanici su mislili da sam se samo ošišala, ali meni je to bilo gore od same bolesti. Tko god ima ikakve mogućnosti molim ga u svoje ime i ime većine da riješi taj problem kemoterapije, isključite nekako tu alopeciju iz nuspojava. Ljudi idu u svemir pa valjda se može i to riješiti. Druga teška nuspojava je bila otečenost, izobličenje bolesnika da vas svi prepoznaju, kao da nosiš natpis na čelu. Ostale nuspojave su bile podnošljive.

Tako sam odradila svih 6 protokola, kombinacija kuća posao bolnica. Na PET CT je bilo poboljšanje, ali liječnici preporučuju još 15 zračenja. Daj još i to kad kuća časti, ne odbijam. Sprženo grlo, jednjak, pluća, sve bolno.

Završen i taj period mog života, ništa strašno. Slijede kontrole i strepnja do kraja života. Na prvom razgovoru s doktoricom ona je rekla ma to ćete vi bez problema, vidim ja na vama da ste jaki. I bila je u pravu. Uredno sam išla na posao, družila se s prijateljima, vodila normalan život. Plakala sam dvaput, vrlo rijetko guglala, slušala samo doktoricu i nosila osmijeh.

A.P.